Teritorij današnje Hrvatske nastanjen je od pretpovijesnog vremena. Najpoznatiji lokaliteti gdje su živjeli prapovijesni ljudi u Hrvatskoj su Krapina (Kameno doba, oko 100 000 godina prije Krista) i Vučedol (Brončano doba, otprilike 3 000 godina prije Krista). U prvom tisućljeću prije Krista u sjevernim dijelovima Hrvatske živjeli su Panonci, a u južnima Iliri. U 4. stoljeću prije Krista Grci su podizali kolonije duž jadranske obale. Njihove kolonije Faros (Stari Grad), Issa (Vis) i Tragurion (Trogir) predstavljaju najstarija mjesta u Hrvatskoj s kontinuitetom naseljenosti do današnjeg dana. U 3. i 2. stoljeću prije Krista čitav teritorij današnje Hrvatske potpao je pod vlast Rimskog Carstva i kao takav bio podijeljen na dva dijela: Ilirikum i Panoniju.
Tijekom 2. i 3. stoljeća nakon Krista, kršćanstvo se sve više širilo među stanovnicima dviju provincija, a dominantnom je religijom postalo u 4. stoljeću. S krajem 6. stoljeća područja Panonije i Ilirikuma počinju naseljavati slavenska plemena. Prema dostupnim povijesnim dokumentima Hrvati su na područje današnje Hrvatske došli u zadnjem valu slavenske migracije u 7. stoljeću.
Iz 9. stoljeća datiraju prvi zapisi o Hrvatskoj državi, a u 10. stoljeću Hrvatska postaje kraljevinom. U sljedeća su dva stoljeća Hrvatskom vladali vladari iz hrvatskih dinastija, ali su se početkom 11. stoljeća hrvatskog prijestolja domogli ugarski kraljevi. Od tog razdoblja počinje duga povijest političke unije Hrvatske s Ugarskom, što je trajalo do 1918. godine.
Tijekom ranog Novog vijeka (od 15. do 18. stoljeća) hrvatski je prostor bio podijeljen između tri države – Habsburške Monarhije, Otomanskog Carstva i Mletačke Republike. To je i vrijeme kada je, zahvaljujući i svojoj vještoj diplomaciji, cvjetala Dubrovačka Republika, a Dubrovnik bio „Hrvatska Atena“.
U 19. stoljeću Hrvatsku zahvaćaju modernizacijski procesi, a u istom stoljeću Hrvatskom je narodnom preporodu pošlo za rukom da hrvatski postane službeni jezik uprave i školstva.
Revolucija iz 1848. godine dovela je do pada dotadašnjih režima i početka moderne građanske države.
Nakon Prvog svjetskog rata Hrvatska je postala dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija). 1941. godine pripadnici Ustaškog pokreta (ekstremni hrvatski nacionalisti) uspostavili su Nezavisnu Državu Hrvatsku, državu-marionetu Trećeg Reich-a, no već 1943. godine hrvatski su antifašisti uspostavili vlastitu vladu (ZAVNOH) buduće Republike Hrvatske. Nakon Drugog svjetskog rata Republika Hrvatska postaje federalnom jedinicom u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, zajedno s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom, Slovenijom i Srbijom.
1991. godine Republika je Srbija preuzela vlast nad jugoslavenskim saveznim institucijama i iskoristila Jugoslavensku narodnu armiju (JNA) za agresiju na Hrvatsku. Sabor Republike Hrvatske je 25. lipnja 1991. usvojio Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, ali njeno je stupanje na snagu odgođeno je na tri mjeseca kako bi se mogli nastaviti pregovori o mirnom rješenju jugoslavenske krize. No, nakon raketnog napada na sjedište Vlade Republike Hrvatske 7. listopada, Sabor je 8. listopada 1991. izglasao Odluku o odcjepljenju Republike Hrvatske od SFRJ i njezinu osamostaljenju.
Ratna djelovanja u hrvatskom ratu za neovisnost (koji se u hrvatskoj službeno zove Domovinski rat) završila su vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ (5.-7. kolovoza 1995. godine). Punu kontrolu nad svojim teritorijem Hrvatska je stekla po završetku procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, 15. siječnja 1998. godine.
Nakon tog razdoblja počeo je i hrvatski proces Euro-atlantskih integracija. 1. travnja 2009. Hrvatska je postala punopravnom članicom NATO-a, a od 1. srpnja 2013. postala je i 28. državom članicom Europske unije.